Kontinuirani porast broja oboljelih od zloćudnih bolesti u Europi i svijetu s jedne stran te brzonapredujuća znanost i istraživačka dostignuća s druge strane, postavili su posljednjih nekoliko desetljeća, a danas više no ikad, zahtjevan izazov sve bolje dijagnostike i sveukupnog liječenja onkoloških bolesnika.

Danas razumijemo tumorsku bolest kao sustavnu, visokoheterogenu i kompleksnu bolest, koja nalaže i podrazumijeva visoki stupanj kompetentnosti i kvalitete zdravstvene skrbi.

Promjene koje su se nekad u ovom području medicine događale svakih pet ili deset godina, sada se zbivaju gotovo mjesečno i potrebna je velika posvećenost profesionalaca koji će biti u mogućnosti navedenu dinamiku pratiti i implementirati je u određenom trenutku u kliničku praksu.

Stoga je internistička onkologija, kada se pogleda retrospektivno, vrlo logičan odgovor na sve veću specijaliziranost koja je potrebna, a koja je i dovela do koncepta multidiscisplinarnog timskog donošenja odluka u svakodnevnom radu.

Upravo je internistički onkolog jezgra tog tima i  odgovoran za donošenje odluka o sustavnoj terapiji i zbrinjavanju neželjenih učinaka terapije ili simptoma bolesti. Upravo su internistički onkolozi često i uključeni u klinička i translacijska istraživanja koja nose inovacije u terapiji.

Prošlo je, međutim, dosta vremena otkako internistička onkologija kao (sub)specijalnost postoji na tlu SAD-a i Europe (EU), a to su 1960. – e godine pa do trenutka kad je formalno prepoznata u EU kao neovisna specijalizacija u medicini i profesionalna kvalifikacija.

To se, naime, dogodilo u ožuku 2011. godine, nakon vrlo intenzivne diskusije između ESMO-a, nacionalnih društava i članice EU, čime je cijela stvar dobila i političko značenje.  Povijesno, to je možda i najvažniji trenutak za internističku onkologiju, jer su se napokon stvorili preduvjeti za adekvatnu profesionalnu kvalifikaciju, jedinstvena edukacija i slobodno kretanje specijalista u prekogranične dijelove Europe i svijeta, jer su standardi postali izjednačeni.

Međutim, treba se prisjetiti da su unutar Europe, a da ne govorimo na globalnoj svjetskoj razini, postojale brojne različitosti u organizaciji zdravstvenog sustava i statusu zdravstvene onkološke skrbi. Isto tako, još uvijek nije postojala iznivelirana situacija u pogledu statusa internističke onkologije u svim zemljama Europe.

Stoga je ESMO/ASCO dao preporuke za globalni kurikulum internističke onkologije, koji predstavlja osnovu koju prihvaćaju pojedine zemlje, uvažavajući i pojedine specifičnosti. ESMO stoga snažno podupire uspostavljanje koherentnosti između nacionalnih standarda i širih, europskih. Načelno, specijalizacija traje minimalno pet godina, nakon barem dvije godine interne medicine, kada slijedi minimalno dvije godine internističke onkologije.

Trenutno, ponajviše zbog tradicijskih razloga, postoje određene razlike u statusu internističke onkologije, što se tiče priznavanja kao zasebne specijalizacije. Tako primjerice, u velikoj većini zemalja internistička onkologija prepoznata je kao zasebna specijalizacija (Irska, Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Švicarska Belgija, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Grčka, Bugarska, Rumunjska, Češka, Slovačka, Poljska, Litva i Latvija), dok je u nekim rijetkim prepoznata kao subspecijalnost (Nizozemska i Turska). U nekih je zemalja trening za ovu specijalizaciju još uvijek zajednički s radioterapijskim (Norveška, Švedska, Finska, Estonija, Danska, Albanija i Moldavija), dok u nekima još nije prepoznata specijalizacija internističke onkologije kao zasebna (Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Makedonija, Crna Gora). Specifično, u Njemačkoj i Austriji, internistička onkologija i hematologija su objedinjene u jedinstveni trening („Hematoonkologie“).

Šire u svijetu, internistička je onkologija sve prisutnija, bilo kroz suradnju s ESMO-om ili neovisno o tome. Primjerice, 18.-21.12.2015. u Singaporeu je održana 1. ESMO Asia konferencija, s preko 3000 sudionika.

Ne postoje točni podaci za brojne zemlje o kurikulumu specijalizacije (ukoliko ista postoji), no internistička onkologija se zasigurno širi. Primjerice, u Japanu je povijest internističke onkologije relativno kratka, od 2006. godine počelo se certificirati specijalizaciju, do kraja 2014. godine bilo je ukupno 847 licenciranih internističkih onkologa. Za Kinu ne postoje točni podaci, standardi su vrlo šaroliki. U Australiji postoji internistička onkologija i određeno je minimalno 24 mjeseca specijalizacije iz tog područja.