Problem zloćudnih bolesti jedan je od velikih problema u suvremenoj medicini, pa tako i u našoj državi. Stoga je i problem onkologije jedan od prioriteta u Hrvatskom zdravstvu. Zahvaljujući razvoju molekularne biologije i njene primjene u onkologiji, kao i primjene novih modaliteta liječenja: imunoterapije, genske terapije, biološke terapije, novih oblika kemoterapije, razvoja kirurgije i radioterapije, posljednjih desetak godina svjedoci smo naglog i propulzivnog razvoja onkološke struke u svijetu i Europi.
Porast broja zloćudnih tumora u svijetu te razvoj kako tehnoloških, tako i bazičnih spoznaja o biologiji tumora, doveo je s jedne strane do razvoja genetike, metoda otkrivanja, dijagnostike i liječenja tumora, a s druge strane do potrebe za koordiniranijim, višedisciplinarnim pristupom svakom individualnom tumoru i definiranjem potrebnih znanja, vještina i procesa edukacije u većini onkoloških specijalnosti, poput kirurgije, radioterapije i internističke onkologije.
Uvođenjem citotoksične terapije u liječenje malignih tumora 40 – tih godina prošlog stoljeća, nakon što su kirurgija i radioterapija definirale svoje mjesto u onkološkom liječenju, počinje i razvoj internističke onkologije. Sustavno liječenje tumora ima svoje korijene u početnim radovima Paula Ehrlicha, koji je uveo pojam kemoterapije.
Dalji razvoj kemoterapije, a time i internističke onkologije vezan je za 50. – e i 60. – e godine prošlog stoljeća, kada je kurativni terapijski pristup za bolesnike s različitim tipovima solidnih tumora, koji su područje internističke onkologije, postao moguć. Internistička onkologija kao samostalna grana unutar internističkih djelatnosti stvorena je 1965. godine kada je osnovano Američko društvo kliničke onkologije (ASCO, American Society of Clinical Oncology) koje su sačinjavale četiri grane (specijalnosti): radioterapijska onkologija, kirurška onkologija, internistička onkologija i pedijatrijska onkologija. 1973. godine Američko društvo interne medicine osmislilo je i definiralo zajednički program edukacija iz internističke onkologije.
Europsko društvo internističke onkologije (ESMO, European Society for Medical Oncology) uvelo je jedinstveni ispit i certifikat iz internističke onkologije još 1989. godine. Kolika je važnost te grane medicine najbolje govori podatak da je u SAD-u još 1997. godine bilo čak 7289 internističkih onkologa s položenom specijalizacijom, a u zemljama EU također nekoliko tisuća.
3. ožujka 2011., nakon dugogodišnjih pregovora, medicinska onkologija je konačno od strane Europske Komisije priznata kao samostalna specijalizacija unutar EU /Direktiva 2005/36/EC/.
Zbog porasta internacionalizacije zdravstvene njege, razmjene i kretanja specijalista i brzog protoka informacija preko granica država osjetila se potreba razvoja globalnom pristupu i jedinstvenom procesu edukacije za stjecanje kvalifikacije internističkih onkologa te je zajednički izrađen ESMO/ASCO edukacijski program /kurikulum internističke onkologije/.
U Hrvatskoj je još 1994. godine regulirana subspecijalizacija iz internističke onkologije nakon završene specijalizacije iz interne medicine, ali se tek posljednjih godina ta struka počela razvijati u kliničkim, županijskim i općim bolnicama.
Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine, br.100/11) iz 2011. godine i u Hrvatskoj je internistička onkologija postala jedna od samostalnih specijalizacija, poput ostalih specijalizacija iz internističke grane.
